Novembar 2016

TPO FONDACIJA U SARADNJI S MUZEJOM KNJIŽEVNOSTI I POZORIŠNE UMJETNOSTI BIH VAS POZIVA NA OTVORENJE IZLOŽBE "POEZIJA I MUZEJ RAZIJE HANDŽIĆ", 28.11. 2016. U 13:00 SATI

Razija Handžić je pjesnikinja i publicistica, urednica prvog i drugog broja AFŽ-ovog časopisa "Nova žena", radila kao kustosica u Zemaljskom muzeju BiH, Muzeju grada Sarajeva, Muzeju revolucije/ Historijskom muzeju, te osnivačica i prva direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH. Pjesme i književne prikaze i kritike je počela objavljivati u periodu Kraljevine Jugoslavije, u toku Drugog svjetskog rata bila aktivno uključena u antifašističku odbranu BiH, a nakon rata radila kao kulturna djelatnica i bila angažirana na raznim projektima i programima u Sarajevu, SFRJ i van granica domovine. Rođena 1909. godine u Banja Luci, odrasla u Zavidovićima. Diplomirala jugoslavensku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Umrla je u Sarajevu 1994. godine. Handžić je svojim radom i angažmanom posvjedočila mnogim promjenama u društvu, prevlastima i smjenama ideologija unutar i van institucija vlasti, moći i znanja, i njihovom odnosu prema ženama i ženskom doprinosu institucijama kulture i nauke.

Izložbom želim ukazati na značaj ove književnice i kulturne djelatnice u književno-umjetničkom i društveno- institucionalnom kontekstu. Književno-umjetnički predstavlja propitivanje poetika i toposa kojima se u svojim pjesmama bavila Handžić i književno-teorijskih metoda kojima se koristila u svojim naučnim i publicističkim tekstovima. Dok društveno-institucionalnim kontekstom želim ispričati kako je bilo uopće moguće da žene otvaraju, osnivaju i rukovode kulturnim i naučnim institucijama i kakvi su to uvjeti i konteksti omogućavali da žene budu angažirane na takvim projektima i programima. Ovo istraživanje i izložba je naučna intervencija kojom želim pokazati način na koji započinje proces rekonstrukcije književnoga kanona, historije književnosti i kolektivna pamćenja koji neće biti patrijarhalan i koji ne služi monumentaliziranju i komemoriranju književnosti i zaoštravanju diskurzivnih granica među sukobljenim modelima kanonizacije, nego njihovoj regeneraciji i emancipativnoj artikulaciji.